Steve Jobs - govor

Hvala vam! Osjećam se počašćeno što sam večeras prisutan na svečanosti dodjele diploma na jednom od najprestižnijih fakulteta na svijetu. Istini za volju, nisam nikada diplomirao i ovo je najdalja točka do koje sam ikada dospio kada je u pitanju diploma s fakulteta. Danas vam želim ispričati tri priče iz svoga života. To je sve. Nije neka velika stvar. Samo tri priče. Prva je priča o povezivanju točaka.Odustao sam od studiranja na Sveučilištu Reed nakon šest mjeseci, nakon čega sam studirao izvanredno osamnaest mjeseci prije nego što sam uistinu odustao. Zašto sam zapravo napustio studij? Sve je to počelo prije nego sam se rodio. Moja biološka majka bila je mlada, neudana maturantica i kao takva odlučila me dati na usvajanje. Osjećala je veliku potrebu i želju da me usvoje ljudi koji su završili fakultet pa je već bilo odlučeno da će me usvojiti odvjetnik i njegova žena. No, kada sam se rodio, oni su u posljednjem trenutku odlučili da zapravo žele djevojčicu. Moji su roditelji, koji su bili na listi čekanja, dobili poziv usred noći s pitanjem: „Imamo neočekivano rođenu mušku bebu, biste li ju željeli?" Odgovorili su:"Zašto ne?" Moja biološka majka kasnije je otkrila kako majka koja me je usvojila zapravo nije nikada diplomirala, a moj otac nije uspio završiti ni srednju školu. Odbila je potpisati papire za usvajanje. Popustila je tek nakon nekoliko mjeseci kada su moji roditelji obećali da će mi osigurati studiranje.To je bio početak moga života. Sedamnaest godina kasnije išao sam na fakultet, ali sam naivno odabrao fakultet koji je bio skup, baš kao i Stanford, tako da je sva ušteđevina mojih roditelja koji su pripadali radničkoj klasi potrošena na moje fakultetsko obrazovanje. Nakon šest mjeseci nisam vidio nikakve vrijednosti u tome pa sam odlučio odustati, uvjeren da će sve biti u redu. Bilo je poprilično strašno na početku, ali gledajući unazad, bila je to jedna od najboljih odluka koje sam ikada donio. U trenutku kada sam odustao, nisam više morao nazočiti obveznim predavanjima koja me nisu zanimala pa sam počeo pohađati one satove koji su mi se činili zanimljivijima.  Nije baš sve bilo tako bajkovito. Nisam imao svoju sobu u kojoj bih mogao prespavati, tako da sam spavao u sobama svojih prijatelja. Uvijek sam vraćao boce od Coca-Cole za koje sam dobivao po pet centi kako bih tim novcem mogao kupiti hranu, a nedjeljom sam pješačio sedam milja da bih barem jednom tjedno dobio dobar obrok u hramu Hare Krišna. Jako sam to volio! I mnoge druge stvari u koje sam se upustio slijedeći svoju radoznalost i intuiciju, kasnije su se pokazale neprocjenjivima. Dat ću vam samo jedan primjer: Sveučilište Reed u to je vrijeme nudilo vjerojatno najbolje tečajeve kaligrafije u državi. Na svakom posteru kampusa,  na svakoj etiketi, na svakom izlogu mogla se vidjeti prekrasna kaligrafija. Budući da sam odustao od redovitog studiranja na fakultetu i nisam imao obvezu nazočenja uobičajenim predavanjima, odlučio sam se za satove kaligrafije kako bih naučio tu vještinu. Učio sam o Serifu i Sansu – serif pismima i oblicima slova, o raznolikosti i veličini prostora između različitih kombinacija slova, o tome što je to što tiskarstvo čini značajnim. Bilo je prelijepo, povijesno, suptilno umjetničko na način na koji znanost to ne može zabilježiti, i to mi je bilo fascinantno. Ništa od toga ni po kojoj logici nije moglo biti od nekakve praktične koristi u mome budućem životu. No, deset godina kasnije, kada smo dizajnirali prvo Macintosh računalo, sve mi se zapravo vratilo. Iskoristili smo to u dizajniranju Maca. To je bilo prvo računalo koje je imalo prekrasnu tipografiju. Da nisam nikada pohađao taj jedan jedini tečaj na fakultetu, Mac nikada ne bi imao mnogostruke oblike slova ili proporcionalno odvojene fontove. Kako je Windows zapravo samo kopirao Macintosh, vrlo je vjerojatno da niti jedno računalo ne bi nikada imalo fontove. Da nisam odustao od obveznih predavanja, ne bih nikada upisao satove kaligrafije i računala vjerojatno ne bi nikada imala tako lijepu tiskarsku lepezu kao što je sada imaju. Naravno, bilo je nemoguće povezivati te dodirne točke dok sam bio na fakuletu, ali ta je veza bila vrlo, vrlo očita deset godina kasnije. Ne možete spojiti točke gledajući život unaprijed. Morate vjerovati u nešto, u svoju intuiciju, u sudbinu, život, karmu, bilo što – zato što vam vjera u to da će te točke dovesti do povezivanja vaše životne staze daje samopouzdanje da slijedite svoje srce. Takav pristup nikada me nije iznevjerio i značajno je utjecao na moj život.Moja je druga priča o ljubavi i gubitku. Bio sam sretan čovjek. Otkrio sam vrlo rano u životu što volim raditi. Woz i ja pokrenuli smo Apple u garaži mojih roditelja kada sam imao dvadeset godina. Radili smo naporno i teško i za deset godina Apple se razvio od nas dvojice iz garaže na dvije milijarde vrijednu tvrtku s preko 4000 zaposlenika. No, tek što smo izdali našu najnoviju kreaciju - Macintosh, u vrijeme kada sam napunio trideset godina, otpušten sam. Kako možete biti otpušteni iz tvrtke koju ste osnovali vlastitim rukama, pitate se? Pa, tijekom sve bržeg razvoja i rasta Applea, zaposlili smo nekoga za koga smo mislili da je vrlo talentiran u vođenju tvrtke zajedno sa mnom i tijekom prve godine stvari su tekle u najboljem redu. Nakon toga naše vizije o budućnosti počele su se razilaziti i sasvim očekivano, doživjeli smo veliki pad. Uslijed toga, odbor koji je bio na njegovoj strani, odlučio je o mom otkazu, tako da sam javno bio izbačen iz tvrtke. Stvar na koju sam bio usredotočen cijeli život otišla je u nepovrat. Sve je bilo grozno. Prvih nekoliko mjeseci doista nisam znao što da radim. Shvatio sam da sam iznevjerio prethodnu generaciju poduzetnika i da sam olako odustao od voditeljske palice. Sreo sam Davida Packarda i Boba Noycea i pokušao sam se ispričati što sam tako "zaribao". Bio sam poput velike javne sramote i čak sam pomišljao na odlazak iz doline. No, nešto me je polagano počelo uzdizati. Još uvijek sam volio to što sam radio. Obrat događaja u Appleu nije mnogo promijenio stvari. Bio sam odbačen, ali sam još uvijek bio zaljubljen u ono što sam radio, tako da sam odlučio krenuti ispočetka. Nisam to odmah vidio, ali se pokazalo da je to što sam bio otpušten iz Applea bila najbolja moguća stvar koja mi se ikada mogla dogoditi. Težina uspjeha bila je zamijenjena lakoćom novog početka. Dobio sam potrebnu slobodu da uđem u jedno od najkreativnijih razdoblja svoga života. Tijekom sljedećih pet godina osnovao sam tvrtku pod nazivom NeXT, zatim tvrtku pod nazivom Pixar, gdje sam upoznao nevjerojatnu ženu koja je kasnije postala moja supruga. Pixar je napravio prvi računalno dizajniran animirani film Priča o igračkama i sada je najuspješniji animacijski studio na svijetu. U nevjerojatnom preokretu, Apple je kupio NeXT, tako da sam se vratio Appleu i tehnologiji koju smo dizajnirali u NeXT-u, koja je bila srce Appleovog preporoda, i uz sve to, Laurene i ja stvorili smo predivnu obitelj zajedno. Prilično sam siguran da se ništa od toga ne bi dogodilo da nisam otpušten iz Applea. To je bio lijek odvratnog okusa, ali ga je pacijent trebao. Nekada vas život udari ciglom u glavu. Ne gubite vjeru. Uvjeren sam da je jedina stvar koja me je tjerala naprijed ta što sam volio to što sam radio. Morate pronaći ono što volite. To je istina koja vrijedi i za rad, isto kao i za ljubav. Vaš rad ispunit će veći dio vašeg života i jedini način da istinski budete zadovoljni je da radite ono za što vjerujete da je sjajan i značajan posao, a jedini način da obavljate sjajan i značajan posao je da volite to što radite. Ako to još niste našli, nastavite tražiti, ne smirujte se. Kao i sa svim pitanjima srca, znat ćete kada ga nađete i kao i svaka druga sjajna veza, ona postaje sve bolja i bolja kako godine odmiču. Zato nastavite tražiti. Ne smirujte se. Moja treća priča je o smrti. Kada sam imao 17 godina pročitao sam citat koji je glasio otprilike ovako: „Ako živite svoj život kao da vam je svaki dan posljednji, jednog dana sigurno ćete biti u pravu." Taj me je citat impresionirao i od tad, sljedeće 33 godine, gledao sam taj citat u ogledalo svako jutro i pitao se: „Da je danas zadnji dan mojega života, bi li zaista želio raditi ono što danas radim?". I kad god bi odgovor bio „ne" previše dana u nizu, znao sam da moram nešto promijeniti. Podsjećanje na to da ću jednom biti mrtav najvažnija je stvar na koju sam ikad mogao računati da će mi pomoći u donošenju velikih odluka u životu jer gotovo sve, sva vanjska očekivanja, sav ponos, sav strah od poniženja ili neuspjeha, sve te stvari samo se raspu pred licem smrti, ostavljajući samo ono što je doista važno. Pomisao da ćete umrijeti najbolji je način za koji znam da izbjegnete zamku razmišljanja o tome imate li što izgubiti. Već ste goli. Nema razloga da ne pratite svoje srce. Prije otprilike godinu dana dijagnosticiran mi je rak. Imao sam pregled u 7 i 30 ujutro i jasno mi je pokazan tumor na gušterači. Nisam do tada ni znao što je gušterača. Liječnici su mi rekli da je to gotovo sigurno tip raka koji je neizlječiv te da ne mogu očekivati više od tri do šest mjeseci života. Liječnik mi je savjetovao da idem kući i da sredim poslove, što je liječnička šifra za ”pripremi se jer umireš". To, zapravo, znači da pokušate u samo nekoliko mjeseci svojoj djeci reći sve za što ste mislili da ćete imati vremena u sljedećih deset godina. To znači da sve treba biti "po špagi" tako da vašoj obitelji bude što lakše. To znači da se pozdravite.Živio sam s tom dijagnozom čitav dan. Kasnije te večeri obavili su biopsiju tako što su mi gurnuli endoskop kroz grlo pa kroz želudac u crijeva, stavili mi iglu u gušteraču i izvadili nekoliko stanica iz tumora. Bio sam pod sedativima, ali moja žena, koja je bila prisutna, rekla mi je da su liječnici, kada su vidjeli stanice pod mikroskopima, počeli plakati jer se pokazalo da imam jako rijetku vrstu raka gušterače koja je izlječiva operacijom. Operacija je obavljena i ja sam, nasreću, dobro. To je bio moj najbliži susret sa smrću i nadam se da će tako i ostati još nekoliko desetljeća. Nakon što sam to proživio, mogu reći s malo više sigurnosti nego kada mi je smrt bila koristan, ali ipak samo intelektualni koncept: nitko ne želi umrijeti. Čak ni ljudi koji žele otići u raj, ne žele umrijeti da bi otišli tamo, a opet, smrt je odredište koje nam je svima zajedničko. Nitko je nikada nije izbjegao. Tako i treba biti jer smrt je najvjerojatnije najbolji pojedinačni izum života. Ona je životni zastupnik promjena. Čisti staro da bi napravila put novom. Ovoga trenutka novo ste vi. No, jednoga dana, ne tako daleko od danas, vi ćete postupno postati staro i bit ćete počišćeni. Žao mi je što sam tako dramatičan, ali to je istina. Vaše je vrijeme ograničeno i zato ga ne rasipajte živeći tuđe živote. Ne budite uhvaćeni u zamke dogmi tj. ne živite u skladu s rezultatima razmišljanja drugih. Ne dopustite da buka tuđih mišljenja nadglasa vaš unutrašnji glas, srce i intuiciju. Oni već nekako znaju što zaista želite postati. Sve ostalo je drugorazredno. Kad sam bio mlad, postojala je nevjerojatna publikacija koja se zvala Katalog čitave Zemlje (The Whole Earth Catalogue) i bila je jedna od biblija moje generacije. Stvorio ju je čovjek po imenu Stuart Brand, nedaleko odavde u Menlo Parku i oživio ju je svojim pjesničkim darom. To se zbilo kasnih 60-ih, prije računalnog izdavaštva, tako da je sve rađeno pisaćim mašinama i polaroid kamerama. Bilo je to nešto poput Googlea u papirnom obliku 35 godina prije Googlea. Bio je idealistički, prepun krasnih alata i značajnih pojmova. Stuart i njegov tim napravili su nekoliko izdanja Kataloga, a na kraju, kada mu je prošao vijek trajanja, i posljednje izdanje. Bile su to sedamdesete i bio sam vaših godina. Na poleđini posljednjeg izdanja bila je fotografija seoskog puta u zoru, onakvog na kakvom biste se mogli naći kako stopirate ako ste avanturističkog duha. Ispod fotografije bilo je napisano: „Ostani gladan, ostani budalast." (Stay hungry, stay foolish). To je bio njihov oproštaj. Ostani gladan, ostani budalast.I ja sam uvijek to želio sebi, i sada, kada diplomirate i počinjete iznova, to želim i vama. Ostanite gladni, ostanite budalasti! Hvala vam puno svima! I ja sam uvijek želio to sebi, i sada, dok diplomirate i počinjete iznova, to želim i vama. Ostanite gladni, ostanite budalasti. Hvala vam mnogo svima!

Steve Jobs - govor na Stanfordu (2005.)