Proslov "Pisama mladom pjesniku"

Proslov      Bilo je to kasne jeseni 1902. Sjedio sam u parku Vojne akademije u Bečkom Novom Mjestu pod prastarim kestenovima i čitao knjigu. Toliko sam se bio zadubio u čitanje da sam jedva primijetio kako mi se pridružio jedini od naših profesora koji nije bio časnik: učeni i dobrohotni akademijin župnik Horaček. Uzeo mi je knjižicu iz ruke, pogledao ovitak i odmahnuo glavom. »Pjesme Rainera Marije Rilkea?«, upitao je zamišljeno. Zatim je zavirio u knjižicu na nekoliko mjesta, preletio pogledom nekoliko stihova, zagledao se u daljinu, te naposljetku kimnuo: »Pitomac René Rilke postao je dakle pjesnikom«.       I tad sam saznao za krhkog, bljedunjavog dječaka, kojeg su roditelji pred više od petnaest godina poslali u nižu vojnu realnu školu u Sankt Pöltenu, kako bi kasnije postao časnikom. Onomad je Horaček ondje obnašao dužnost školskog duhovnika, te se još posve dobro prisjećao negdašnjeg gojenca. Opisivao ga je kao tihog, ozbiljnog, vrlo darovitog mladca, koji se rado držao postrani, strpljivo podnosio stegu internatskog života i nakon četiri godine zajedno s ostalim učenicima prešao u višu vojnu realku u Mährisch-Weißkirchenu. Pa ipak njegova se tjelesna građa pokazala nedovoljno otpornom, te su ga roditelji ispisali iz internata i dopustili mu da školovanje nastavi kod kuće, u Pragu. Kakav je bio njegov daljnji životni put, o tome Horaček više ništa nije znao.      Nakon svega toga čini mi se razumljivim da sam gotovo u istom času odlučio svoje pjesničke pokušaje poslati Raineru Mariji Rilkeu i zamoliti ga za njegov sud. Nije mi bilo još niti dvadeset godina i bio sam na pragu zvanja, što sam ga osjećao potpuno suprotnim mojim sklonostima, pa sam se nadao da ću, ako uopće u bilo koga, u pjesnika zbirke Meni u slavu naći razumijevanje. I mada to zapravo i nisam htio, moje je stihove popratilo pismo, u kojem sam tako neštedimice razotkrio dušu kao što to nikada, ni prije ni poslije, nisam učinio ni pred jednim drugim čovjekom.             Prošlo je mnogo tjedana prije no što je stigao odgovor. Na potežem pismu s plavim pečatom bio je poštanski žig Pariza, a omotnica je bila ispisana istim onim jasnim, lijepim i sigurnim rukopisom, kojim je od prvog do posljednjeg retka bilo ispisano i samo pismo. Tako je započela moja redovita prepiska s Rainerom Marijom Rilkeom koja je potrajala sve do 1908. i tada polako presahnula, jer me je život odveo u područja od kojih me je pjesnikova topla, nježna i dirljiva briga željela sačuvati.        No, to nije važno. Važno je samo deset pisama koja ovdje slijede, pisama važnih za spoznavanje svijeta u kojem je Rainer Maria Rilke živio i stvarao, no važnih i za mnoge mlade ljude koji danas stupaju u život ili će to učiniti sutra. A ondje gdje zbori velik i neponovljiv čovjek, malima valja šutjeti. Berlin, u lipnju 1929. Franz Xaver Kappus

(Pisma mladom pjesniku, 1997.)