Antun Gustav Matoš - pismo

Paris, 14 r. Guisarde, 12./X. 03. Dragi moj Andro, Jučer primih Vaše pismo. Kako /po običaju/ dugujem za stan, bilo mi krivo, te ne mogah vratiti gazdarici 25 centima plaćenih za Vaše pismo. »Štrof«. Ja vam toga ne bih spominjao da me u posljednje vrijeme ne bije nevolja sa svih strana — kao za inat. Horvatove knjige nisam primio. Ne primih Domaćeg Ognj. ni Nar. Novina, pa ni honorara. Prekjučer cio dan nisam ništa okusio. Robiček /Ivo Tkalčić/ zaradjuje, svirajući u kafani, 7. fr. dnevno i ta životinja ne htjede mi uzajmiti 50 cent. za kruh. Kako sa Nar. Nov., kao bjegunac ne mogu biti u direktnoj vezi, moj otac mi ovaj put ne posla ni mog feuilletona ni novaca. Živaljević, urednik Kola, prevario me za 150 f ran. i kada sam ga u Hrv. Pravu pozvao na račun, moja braća stekliši ne htjedoše štampati mog opravdanog pisma toj dvorskoj hulji. Prosvjeti poslah studiju o Zoli i crticu sa molbom, da mi nješto unapred pošalju i ni odgovora! U dubrovačkom Srgju je izišao članak, gdje se veli, da je prvi naš kritičar Jakša Čed., a ja da pišem viceve poput Zyr Kapule! Oh, taj Zyr Xapula! To je skandal, bruka, kako me taj čovjek plagira i još je sramotnije, da ga štampaju isti listovi gdje izidjoše okradene moje stvari. Tako je njegovo posljednje Pismo iz Indije / Hrv. Pravu/ prost plagijat mog Pisma iz Afrike, štampanog u istom listu, članak tog brbljavca u 3. br. Nade je pun reminiscencija iz mog članka u 1. br. istog lista. Ja ću reagirati — sit sam svega! — i uvjeren sam, da me nijedan zagr. list neće štampati. Taj bezobrazni Zyr Xapula je imao drskost da moju recenziju na svoju prvu knjigu štampa kao reklamu uz svoju drugu i goru knjigu, gdje je plagirao moj Impromptu i imao je obraza poslati mi to djubre! Dobro da je došlo do sloge opozicije, te ću moći pisati i u druge opoz. listove osim Hrv. Prava. Već mi je dosadilo vječno kadjenje Kumičiću, koji može biti /kao i Jeretov/ pošten čovjek, ali koji je pisac posljednjeg ranga. Jadnik, kukavnih li prilika! Scholz mi je pisao, da će Putove, moju 3. knjigu, izdati, ali kasnije. Poslah mu rukopis. Vratio ih mom ocu! Ja ne mogu naći nakladnika za treću knjigu, dok sam ga našao pa još sa honorarom, za prve dvije. Ne mogu naći nakladnika, dok razne čitaonice biraju jednog Kumičića za poč. člana, dok Auer plaća Jemrešiću 600 for. za jednu knjigu, dok Zyr Kapula, Tucić, Bertić et tutti quanti prave sa knjigama pare! Lancirati ću poziv na pretplatu, premda mi se čini, da ga neće niko štampati i preštampati... Dežman me pozvao Viencu i pristah, ako pristanu na moj sistem akontiranja. Čitao sam Drekslerov prikaz Horvatove knjige. Pišite, dragi Andro, Horvatu, da ne požali i da mi je po drugi put posije. Prikazaću je u Brankovu Kolu. Bilo mi krivo, kada Dreksler veli, da nisam umjetnik, da ne volim umjetnosti, da nisam estetičar — što li. Nije li virtuoz umjetnik? D. ne piše jasno. A šta ono piše, da nećemo znati zamijeniti starih? Gjalski ne zna hrvatski. Pokojni Badalić mu ispravljao romane kao gimnaz. zadaće. Kozarac je pisac drugog ranga. Novak je piskaralo. Jedini vrijedni su Leskovar i još više, Vojnović, Vojnović je najveći naš, jedini naš pisac. Od starih nema niko talenta kao Tucić, Vi ili neki mladji, koji ne uradiše ništa, ali moje oko vidi jaku muskulaturu i fine njihove nerve. Da, zbilja: jel'te, one satire u božićnjem Hrv. Pravu su Vaše? A što ono misli Dreksler sa »crtičarstvom«? Nije li crtica nješto zaokrugljeno, gotovo kao sonet ili roman? Nisu li moji »fragmenti« svaki za sebe cijela, okrugla priča? I taki kritičari smiju reći, da nisam umjetnik? Ja sam prvi kod nas, koji je iz svog života napravio roman, umjetničko djelo, kao da sam sebe slikam. Ili Vas šokira, da nisam »skroman«, Tartufe? A u stihovima su mladji nesumljivo jači od starih. Xeres je veći pjesnik od Kranjčevića. Posljednja Kranj. knjiga ne vrijedi ništa, slabija je od prve. A osim Kranjč. priznajte, mi nemamo pjesnika. Naša starija poezija je bruka. Kod Vraza i Preradovića nikakav srok i ritam nisu u harmoniji — a bez toga nema pjesme. Mažuranić, — da, to je nješto božanske i vječno. Lirskog pjesnika, kao što je Branko, V. Ilijć, Jovan Ilijć ili divni Jakšić mi nemamo. Kritičara, kao što bješe pokojni Ljubomir Nedić, nećemo imati tako skoro./.../ Izvor: http://www.sskranjcevic.hr/pregled/sadrzaj.ASP?DodID=109&table=Ziv